Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora održao je u srijedu 19. rujna 2018. godine tematsku sjednicu na temu: Nasilje nad ženama s invaliditetom – specifičnosti i mogućnosti suzbijanja. Sjednica je održana u povodu obilježavanja Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, a na temelju zaključka s 23. sjednice Odbora (održane 12. srpnja 2018. godine).
Predsjednik Odbora Ivan Vilibor Sinčić ukratko je podsjetio kako se Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama 22. rujna obilježava od 2004. godine, u spomen na tragičan događaj od 22. rujna 1999. godine kada je na zagrebačkom Općinskom sudu, tijekom brakorazvodne parnice, Mato Oraškić ubio suprugu Gordanu Oraškić i njezinu odvjetnicu Harju Prohić te sutkinju Ljiljanu Hvalec, a teško ranio zapisničarku Stanku Cvetković.
Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak sagledavajući problematiku nasilja nad ženama s invaliditetom proteklih deset godina ukazala je na pozitivne pomake, ali i potrebu postizanja bolje sigurnosti i zaštite žena s invaliditetom od nasilja. Sve dok žrtvi nije omogućen siguran i neovisan život u zajednici, postignuti pomaci ne mogu se smatrati zadovoljavajućim. Nadalje, problem predstavlja i nedostatak statističkih podataka koji bi pružili konkretniji uvid u stanje i podlogu za kreiranje nacionalnih politika. U Registru osoba s invaliditetom (stanje na dan 18. 9. 2018.) zabilježeni su podaci o 500.683 osoba s invaliditetom, od čega je 198.021 žena (39,6%). U radno aktivnoj dobi je 72 774 žena s invaliditetom (36,8%). Učestalost invaliditeta u Republici Hrvatskoj je 12,1%, pri čemu je učestalost invaliditeta u ženskoj populaciji 9,3%. Najveći broj žena s invaliditetom ima prebivalište u Gradu Zagrebu i Splitsko dalmatinskoj županiji. U te dvije županije živi oko 32% od svih žena s invaliditetom. 19.047 (oko 10%) žena s invaliditetom uključeno je ili je bilo uključeno u neki oblik primjerenog školovanja. U nezadovoljavajućim uvjetima stanovanja živi oko 10% žena s invaliditetom. Najveći broj žena s invaliditetom (75,5%) živi u obitelji, dok 18,9% živi samo. Kod žena s invaliditetom kod kojih je specificiran nivo obrazovanja, najveći broj žena je bez ili samo sa završenom osnovnom školom (72%). Srednju stručnu spremu ima 20,3%, dok visoku ili višu stručnu spremu ima 1,5% žena s invaliditetom. Najčešći uzrok invaliditeta ili komorbiditetna dijagnoza koja pridonosi funkcionalnom oštećenju, kod žena, je iz skupine oštećenja lokomotornog sustava (34%). Nekom obliku nasilja bilo je izloženo čak 68% žena s invaliditetom. Nadalje, pravobraniteljica Slonjšak upozorila je kako je UN Odbor za prava osoba s invaliditetom u svojim zaključnim primjedbama i preporukama, a vezano uz inicijalno izvješće o primjeni Konvencije o pravima osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj 2015. godine izrazio zabrinutost zbog nepovoljnog položaja žena i djevojčica s invaliditetom u hrvatskom društvu, naglašavajući da su u dvojako neravnopravnom položaju (po osnovi roda i po osnovi invaliditeta) te uputio Hrvatskoj konkretne preporuke. Preporuka je da se u slučajevima svih oblika nasilja u obitelji, institucijama i posebice psihijatrijskim ustanovama poduzmu konkretni koraci, istaknuvši potrebu sustavnog prikupljanja statističkih podataka o relevantnim okolnostima odgovornima za pojavu nasilja, s posebnim osvrtom na potrebu izrade obuhvatnih analiza kao podloge za učinkovite mjere kojima se ne samo otklanja nasilje nego i prevenira. Također je posebno istaknuta zabrinutost da redovne usluge za žrtve nasilja (skloništa, psihološka savjetovanja, stambeno zbrinjavanje i drugo) u pravilu nisu dostupne osobama s invaliditetom te da su posebno nezaštićene žene i djevojčice te dječaci s invaliditetom. Preporuka je Odbora da država potpisnica stavi usluge za zaštitu osoba s invaliditetom od nasilja u prvi plan i da ih učini u potpunosti dostupnima. Ženama s invaliditetom prijeti veći rizik od nasilja, izrabljivanja i zlostavljanja u usporedbi s ostalim ženama. Neke žene s invaliditetom, posebice gluhe i gluhoslijepe te žene s intelektualnim poteškoćama mogu biti izložene još većem riziku od nasilja i zlostavljanja zbog njihove izoliranosti, ovisnosti ili ugnjetavanja.
Ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nada Murganić govorila je o provedbi mjera nacionalnih dokumenata u svrhu zaštite od zlostavljanja žena s invaliditetom. Naime, nasilje nad ženama prepoznato je kao važan društveni problem u Hrvatskoj pa je posljednjih godina postignut značajan napredak usvajanjem i primjenom niza dokumenata koji reguliraju ovaj problem, kao što su Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Kazneni zakon, Obiteljski zakon, Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o socijalnoj skrbi, Nacionalna strategija zaštite od nasilja u obitelji, Nacionalna politika za ravnopravnost spolova, Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja i drugi. Republika Hrvatska 2012. godine je potpisala, a ove godine Hrvatski sabor ratificirao Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Svrha je ove Konvencije zaštititi žene od svih oblika nasilja i promicati ravnopravnost žena i muškaraca.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić govorila je o rizicima višestruke diskriminacije žena s invaliditetom. Diskriminacija žena s invaliditetom prisutna je na svim područjima života – u području rada i zapošljavanja, obrazovanju, medicinskoj skrbi, sudjelovanju u političkom i javnom životu, a učestalo je i nasilje u obitelji. Posebno je težak položaj žena s invaliditetom u ruralnim područjima. Nadalje, žene s invaliditetom se nalaze u nepovoljnijem položaju u odnosu na muškarce s invaliditetom, zbog slabije obrazovanosti, manje zaposlenosti i ekonomske ovisnosti. Žene s invaliditetom izložene su nasilju unutar obitelji (psihičko/ekonomsko nasilje, socijalna izolacija), nasilju od okoline (stereotipi) te nasilje na radnom mjestu (spolno uznemiravanje). Međutim, žene s invaliditetom nisu sklone prijaviti nasilje iz sljedećih razloga: ovisnost o drugim osobama (često i ovisnosti o zlostavljačima), nepovjerenja u sustav, otežane pristupačnosti, lošije obrazovanosti i socijalne isključenosti. Podaci iz 2017. godine govore da su 92 osobe s invaliditetom bile žrtve obiteljskog nasilja (0,74% od sveukupnog broja oštećenih osoba), od čega 52 žrtve su bile ženskog spola (56,5%). Posebno je upozoreno na problem socijalne izolacije - zanemarivanja osoba s invaliditetom - dvostruko više žena (22%) žive same u odnosu na muškarce s invaliditetom (12%).
Štefica Roginić, predstavnica Mreže žena s invaliditetom, govorila je o višegodišnjem iskustvu voditeljice SOS telefona za žene s invaliditetom žrtve nasilja. SOS telefon (besplatni broj 0800 300 200) za žene s invaliditetom žrtve nasilja osnovan je 2007. godine s ciljem pružanja podrške i osnaživanja žena s invaliditetom, promicanja jednakih mogućnosti i ravnopravnosti žena s invaliditetom te zaštite prava žena s invaliditetom. Tijekom rada na SOS telefonu u 2017. godini obavljeno je 189 razgovora od kojih je 10 neposredno, a javljalo se 86% žena. U navedenim slučajevima dominira psihičko nasilje, zatim ekonomsko, tjelesno i seksualno. Jedan od oblika nasilja svakako je i ne činiti ništa. Specifičnost rada SOS telefona jest Peer Counselling (korištenje vještina aktivnog slušanja i pružanja potpore od strane osobe koja dijeli slično životno iskustvo života s invaliditetom u istom društvu) kao i uključivanje žrtava u rad Saveza osoba s invaliditetom Hrvatske. Posebno je naglašen problem fizičke i ekonomske ovisnosti o nasilniku, teškoće u ravnopravnoj komunikaciji, teškoće u orijentaciji, arhitektonske barijere i nepostojanje adekvatnog prijevoza.
U raspravi koja je uslijedila izraženo je zadovoljstvo zbog organiziranja tematske sjednice na ovu temu. Na pitanje je li se nešto značajno promijenilo u području zaštite od nasilja u obitelji od ratifikacije tzv. Istanbulske konvencije, ministrica Murganić odgovorila je kako je proteklo prekratko vremena da bi bilo kakvi pozitivni pomaci bili vidljivi. S obzirom da je najteže mijenjati uzroke nasilja, nužne su promjene u odgoju i obrazovanju, što je dugoročan proces.
Kao poseban problem istaknuto je nasilje nad osobama (posebno ženama) s invaliditetom smještenim u domovima i udomiteljskim obiteljima. Nadalje, žene s intelektualnim poteškoćama u posebno su u teškom položaju, budući da kod njih samih postoji nerazumijevanje da je to što im se događa nasilje i da je ono kažnjivo. Izneseno je dugogodišnje iskustvo u vođenju doma za smještaj žrtava obiteljskog nasilja. Ukazano je na problem tajnosti skloništa na kojemu tzv. Istanbulska konvencija inzistira, a za koji nemaju dovoljno razumijevanja neki policijski službenici, službenici CZSS-a pa niti suci jer se u dokumentima otkriva adresa skloništa. Nadalje, problem predstavlja i inzistiranje da roditelj-zlostavljač viđa djecu odnosno kada se prava roditelja stavljaju iznad prava djeteta.
Sudionici rasprave ukazali su da je potrebno unaprijediti i poboljšati Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, provesti edukaciju službenika svih institucija (od pravosuđa, policije, centara za socijalnu skrb, sudova). Nadalje, istaknuta je potreba da se u novom kurikulumu uvedu sadržaji o ravnopravnosti spolova i pravima djece s poteškoćama u razvoju. Ukazano je na važnost uključenosti lokalne i regionalne samouprave u provedbi zakona, nacionalnih dokumenata i strategija, a posebno je naglašena nužnost međusektorske suradnje i velika moć medija.