Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora na 4. sjednici održanoj 18. siječnja 2017. godine, raspravljao je o Prijedlogu zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, prvo čitanje, P.Z.E. br. 67 koji je predsjedniku Hrvatskog sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske aktom od 22. prosinca 2016. godine.
Odbor je navedeni Prijedlog raspravio, sukladno članku 179. Poslovnika Hrvatskog sabora, kao zainteresirano radno tijelo.
U uvodnom obrazloženju predstavnica predlagatelja navodi da se radi o trećem zakonu u Republici Hrvatskoj koji obrađuje ovu problematiku te da je do 2003. godine nasilje u obitelji bilo regulirano dvjema odredbama obiteljskog zakona. Trenutno važeći Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji iz 2009. godine u primjeni je dulje od šest godina te, iako je značio napredak u odnosu na Zakon iz 2003. godine, bio je predmetom kritika stručne, ali i šire javnosti.
Nadalje, 1. siječnja 2013. godine stupio je na snagu novi Kazneni zakon koji uvodi definicije članova obitelji i bliskih osoba, ali više ne sadrži nasilje u obitelji kao posebno kazneno djelo. Budući da se potonje pokazalo lošim rješenjem, posljednjim izmjenama Kaznenog zakona nasilje u obitelji vraćeno je kao samostalno kazneno djelo. Prilikom izrade prijedloga zakona važna je i činjenica da je Republika Hrvatska u nekoliko navrata pred Europskim sudom za ljudska prava osuđena zbog povrede načela ne bis in idem onosno zbog preklapanja opisa prekršaja i kaznenih djela. Donošenje novog zakona potrebno je i zbog standarda i obveza koje Republici Hrvatskoj nameću Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (tzv. Istanbulska konvencija) te Direktiva 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela. Ovim Prijedlogom zakona propisuje se katalog prava žrtava nasilja u obitelji čime će se ojačati njihova procesnopravna pozicija, omogućiti im aktivno sudjelovanje u postupovnim radnjama te spriječiti njihova traumatizacija i sekundarna viktimizacija u postupku. Definicija nasilja u obitelji izmijenjena je po uzoru na Kazneni zakon, određene novine unesene su i u odredbe o zaštitnim mjerama kako bi se uskladile s potrebama zaštite žrtve te kako bi zakon bio u cijelosti usklađen s Prekršajnim zakonom. Novina je i dužnost zdravstvenih radnika, djelatnika u ustanovama socijalne skrbi, osoba zaposlenih u odgojno-obrazovnim ustanovama, vjerskim ustanovama, humanitarnim organizacijama ili organizacijama civilnog društva prijavljivanja počinjenja nasilja u obitelji za koje su saznali u obavljanju svojih poslova. Propisano je osnivanje Povjerenstva za praćenje i unaprjeđenje rada tijela kaznenog i prekršajnog postupka te izvršavanja sankcija vezanih za zaštitu od nasilja u obitelji koje će se osnovati pri Ministarstvu pravosuđa. Povjerenstvo će imati zadaću na temelju prikupljenih izvješća nadležnih tijela i drugih potrebnih podataka izrađivati godišnje izvješće o primjeni predmetnog zakona te podnošenje izvješća Ministarstvu pravosuđa.
U raspravi koja je uslijedila predsjednik Odbora zatražio je dodatna pojašnjenja vezana uz kriterij izbora članova Povjerenstva. Potpredsjednica Odbora smatra pozitivnim što će se Prijedlogom zakona regulirati uočene manjkavosti i nedorečenosti. Usklađivanje zakona s Direktivom i tzv. Istanbulskom Konvencijom znači veliki korak naprijed. Međutim, dobro je što se o zakonu raspravlja u dva čitanja, budući da je neke odredbe prijedloga zakona potrebno doraditi (primjerice neadekvatni su iznosi novčanih kazni). Više članica Odbora ukazalo je da su predložene kazne za počinjeno nasilje u obitelji preblage. Iznesen je prijedlog da se člankom 14. osim zabrane pristupa žrtvi zabrani pristup i djeci. Iznesen je stav da bi prioritet društva trebala prvenstveno biti prava žrtve. Član Odbora predložio je da se za raspravu o ovom Prijedlogu zakona na plenarnoj sjednici pripreme podaci o iznosu naplaćenih novčanih kazni za počinjeno nasilje u obitelji. Iznio je stav kako bi naplaćene kazne trebalo uplaćivati u Fond za žrtve, a ne u Državni proračun. Predstavnica Ureda za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske zamolila je predstavnicu predlagatelja da uključi Ured u pripremu nacrta konačnog prijedloga zakona. Predsjednik Odbora pozvao je institucije da međusobno više i kvalitetnije komuniciraju.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova navodi da je uputila primjedbe Ministarstvu koje nisu prihvaćene. Ukazuje na činjenicu da i sama tzv. Istanbulska konvencija govori da je nasilje u obitelji diskriminacija te da se radi o rodno uvjetovanom nasilju. Nadalje, mišljenja je da žrtva ima pravo znati što se događa u postupku (bijeg počinitelja, puštanje iz pritvora, prestanak zaštitnih mjera). Predlaže proširenje članka 10. budući da je opis vrlo štur, kako bi nasilje bilo prepoznato. Također, u članak 12., koji govori o zaštitnim mjerama, predlaže dodavanje odredbe da žalba ne odgađa izvršenje. Članak 17. smatra korakom unatrag te umjesto predloženog naziva zaštitne mjere Udaljenje iz zajedničkog kućanstva predlaže da ostane postojeći naziv koji je širi. Slaže se i s prijedlogom da se sam naziv zakona izmijeni.
Predstavnica Autonomne ženske kuće Zagreb podsjetila je na 15-tak primjedbi koje su tijekom e-savjetovanja poslali resornom ministarstvu, međutim sve su primjedbe odbijene. Smatra da bi trebalo proširiti što se smatra obitelji, uključiti i osobe u intimnoj vezi, što bi bilo u skladu s tzv. Istanbulskom konvencijom. Nadalje, smatra da bi zaposlene u nevladinim organizacijama trebalo izuzeti od obveze prijavljivanja nasilja u obitelji. Zalaže se za obavještavanje žrtve o statusu prijave, ali ne samo na njezin zahtjev. Predstavnica Lezbijske grupe Kontra smatra da bi, po uzoru na članak 4. tzv. Istanbulske konvencije, trebalo dodati odredbu kojom bi se uvela opća zabrana diskriminacije na temelju bilo koje osnove (spol, rod, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovinski status, rođenje, spolna orijentacija, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, bračni status, status migranta ili izbjeglice ili drugi status). Također smatra da bi u članku 8. stavak 2. trebalo proširiti te dodati i osobe koje jesu ili su bile u emotivnoj ili seksualnoj vezi. Nadalje, mišljenja je kako su novčane kazne potpuno neprimjerene budući da su izricanjem novčanih kazni kažnjene žrtve nasilja. Predlaže i promjenu samog naziva zakona, budući da su žrtve nasilja pretežno žene, te da se ne radi samo o obiteljskom nasilju. Ukazala je na činjenicu da se partnersko nasilje događa i u istospolnim vezama te iznijela primjedbu na rad policijskog službenika koji nije želio postupati kod prijavljenog počinjenog nasilja.
Završno je predstavnica predlagatelja pojasnila da ministar pravosuđa u roku od 30 dana od stupanja na snagu zakona donosi pravilnike i poslovnik te imenuje Povjerenstvo. Iznijela je stajalište kako predviđeni širi raspon kazni pridonosi boljoj primjeni za različite individualne slučajeve. Međutim, postupak po ovom Zakonu vodi se po Prekršajnom zakonu te mora biti u njegovom okviru. Nadalje, smatra da se ponekad kod neprijavljivanja počinjenja obiteljskog nasilja ne radi samo o strahu već i o ignoranciji i indolenciji onih koji su dužni to nasilje prijavljivati. Kod definiranja članova obitelji i bliskih osoba drže se kruga koji je predviđen Kaznenim zakonom da ne dođe do preklapanja prekršaja i kaznenog djela. Međutim, ne protivi se prijedlogu da se to promijeni i u ovom i u Kaznenom zakonu.
Nakon provedene rasprave članovi i članice Odbora jednoglasno (9 glasova za) su odlučili predložiti Hrvatskom saboru da donese sljedeće
ZAKLJUČKE
1) Prihvaća se Prijedlog zakona o zaštiti od nasilja u obitelji P.Z.E. br. 67
2) Sve primjedbe i prijedlozi uputit će se predlagatelju, radi pripreme Konačnog prijedloga zakona.
Za izvjestitelje na sjednici Hrvatskog sabora, Odbor je odredio Ivana Vilibora Sinčića, predsjednika Odbora te Irenu Petrijevčanin Vuksanović, potpredsjednicu Odbora.
PREDSJEDNIK ODBORA
Ivan Vilibor Sinčić