Zagreb - Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora održao je u srijedu, u suradnji s Centrom za žene žrtve rata ROSA, tematsku sjednicu s temom: „Suzbijanje problema trgovanja ženama“.
Na sjednici su sudjelovali članovi i članice Odbora, članice mreže PETRA (Mreža za Prevenciju i eliminaciju trgovanja ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja), članovi Operativnog tima za suzbijanje trgovanja ljudima, kao i brojni stručnjaci, predstavnici državnih institucija i organizacija civilnog društva.
Predstavnica Centra za žene žrtve rata Nela Pamuković naglasila je kako trgovanje ljudima predstavlja jedan od najtežih oblika kršenja ljudskih prava i oblika diskriminacije žena. Nadalje, iznijela je stav da se ne smije dopustiti legalizacija prostitucije budući da su trgovanje ženama i prostitucija usko povezani. Legalizacijom prostitucije postiglo bi se normaliziranje jednoga ekstremnog oblika nasilja i seksualne diskriminacije. Umjesto progona i kažnjavanja, ženama u prostituciji treba pružiti pomoć i podršku. Istaknula je kako su neophodne promjene zakona i uvođenje kaznene odgovornosti za kupovanje seksualnih usluga. Sad se zakonski kažnjava žene, dok korisnici seksualnih usluga koji stvaraju potražnju, prolaze nekažnjeno i ostaju potpuno nevidljivi.
Davor Derenčinović, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu i član GRETA-e – Nezavisne skupine stručnjaka za provedbu Konvencije za djelovanje u borbi protiv trgovanja ljudima Vijeća Europe, govorio je o nadzoru nad provedbom navedene Konvencije i pojasnio način rada u mreži GRETA. Upozorio je važnost interdisciplinarnog pristupa u rješavanju ovoga složenog problema. Profesor Derenčinović upoznao je sudionike s presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu S. M. protiv Republike Hrvatske zbog povrede odredbe članka 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, Europski sud za ljudska prava proglasio je Republiku Hrvatsku krivom jer u kaznenom postupku nije temeljito istražila sumnje u slučaju prisiljavanja na prostituciju, zbog čega tužiteljici S. M. mora isplatiti odštetu za pretrpljenu neimovinsku štetu. Riječ je o presedanu jer je Hrvatska po prvi put proglašena krivom zbog kršenja odredbi o zabrani ropskog rada i iskorištavanja, a Sud je iskorištavanje u svrhu prostitucije povezao s trgovanjem ljudima u okviru članka 4. Konvencije. Nadalje je profesor Derenčinović govorio o glavnim izazovima prilikom suzbijanja trgovanja ljudima kao što su: otežana detekcija i pitanje identifikacije žrtve bez čega se ne može pružiti pomoć i zaštititi žrtvu (to je obveza države, budući da nije realistično očekivati da će se žrtva sama identificirati zbog straha, neinformiranosti i sl.). Značajan problem je i nedostatak edukacije na svim razinama. Budući da je kod žrtava često prisutan PTSP, pristup i odnos prema žrtvi veoma je važan kako bi se izbjeglo daljnje traumatiziranje žrtve. Ponekad se kod službenika javlja i problem stereotipa – sklonost da se krivica i odgovornost pripisuju žrtvi, posebno ako se radi o prostituciji. Nadalje, ne postoji evaluacija nacionalnih programa, tu su i administrativni problemi, kadrovska pitanja i slično. Govoreći o trendovima, profesor Derenčinović ukazao je da trgovanje ljudima nije samo transnacionalni problem, već postaje i interni problem – Sve više je prisutan i u Republici Hrvatskoj te je sve više prisutno radno iskorištavanje, kazao je Derenčinović.- Pozitivnim je ocijenio rad Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske koji je maksimalno posvećen rješavanju problema.
Danijela Gaube, pomoćnica ravnatelja Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, navela je kako je Republika Hrvatska od 2002. godine pristupila izgradnji sustava suzbijanja trgovanja ljudima, te je u tu svrhu ratificirala najznačajnije međunarodne dokumente na ovom području kao što su Konvencija UN-a protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta i pripadajući protokoli: Protokol za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje trgovanja ljudima, posebno ženama i djecom te Protokol protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i zrakom. Hrvatska je također ratificirala i Konvenciju o pravima djeteta i Fakultativni protokol o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji, kao i Konvenciju Vijeća Europe o suzbijanju trgovanja ljudima. Na razini Europske unije Republika Hrvatska ratificirala je Direktivu 2011/36/EU o prevenciji i suzbijanju trgovanja ljudima te zaštitu žrtava. Odredbe navedenih međunarodnih dokumenata ugrađene su u normativni okvir Republike Hrvatske. Drugim riječima, Republika Hrvatska je u potpunosti riješila zakonodavni i normativni okvir. Nadalje, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske koordinira radom ministarstava, organizacija civilnog društva i drugih tijela koja sudjeluju u sustavu suzbijanja trgovanja ljudima u okviru Nacionalnog odbora za suzbijanje trgovanja ljudima i Operativnog tima Nacionalnog odbora za suzbijanje trgovanja ljudima. Također, Ured na godišnjoj razini izvještava Vladu Republike Hrvatske o provedbi Nacionalnog plana za suzbijanje trgovanja ljudima. Ravnatelj Ureda nacionalni je koordinator za suzbijanje trgovanja ljudima te član mreže europskih nacionalnih koordinatora kao i mreže koordinatora Jugoistočne Europe. Ured vodi bazu podataka o identificiranim žrtvama trgovanja ljudima, a 2016. godine identificirano je 30 žrtava (uglavnom hrvatskih državljanki), od kojih 11 maloljetnih, 19 punoljetnih, najviše radi seksualnog iskorištavanja, a počinitelji su uglavnom hrvatski državljani. Prošle godine identificirano je 29 žrtava (žrtve su uglavnom muškarci), 14 maloljetnih i 15 punoljetnih, najviše zbog radne eksploatacije, a počinitelji su državljani Republike Hrvatske.
Pomoćnica ministrice za demografiju, obitelj, socijalnu politiku i mlade Maja Vučinić Knežević navodi da postoje četiri punkta na kojima se djeluje: Zagreb, Split, Osijek i Rijeka. Mobilni timovi u slučaju identifikacije žrtve trgovanja ljudima reagiraju prema važećem Protokolu. Ministarstvo ima stalnu i dobru suradnju s Uredom za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH. U sustavu socijalne skrbi žrtve trgovanja ljudima mogu koristiti sva prava iz socijalne skrbi (uključujući socijalnu pomoć, materijalnu pomoć, vještačenje i sl.). Osim smještaja potrebno je omogućiti i različite oblike pomoći. Aktivnosti Ministarstva uključuju i raspisivanje godišnjeg i trogodišnjeg natječaja za financiranje ranjivih skupina, a unutar tih natječaja može se financirati i skrb o žrtvama trgovanja ljudima.
Marija Juzbašić iz Hrvatskoga Crvenog križa izvijestila je kako je Hrvatski Crveni križ od 2002. godine aktivan u području suzbijanja trgovanja ljudima kroz tri segmenta: prevencija i edukacija, izgradnja kapaciteta i direktna pomoć i zaštita. Prevencija i edukacija uključuje edukacije nastavnika, trening za trenere za rad s djecom i mladim,a te edukaciju studenata na Studiju socijalnog rada, Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu i Policijskoj akademiji, kao i radionice za djecu u vrtićima, osnovnim i srednjim školama. Provode se radionice za ranjive skupine s tražiteljima međunarodne zaštite rizicima, pravima, mjerama opreza, radionice izgradnje životnih vještina, izrada materijala za djecu i odrasle na njihovom jeziku; za starije osobe, za nezaposlene, marginalizirane skupine. Izgradnja kapaciteta uključuje izradu smjernica za identifikaciju žrtava među migrantima u brzom tranzitu, te izradu smjernica za identifikaciju žrtava u zemljama tranzita i odredišta u Europi. Hrvatski Crveni križ uključen je u međuresornu i međunarodnu suradnju. Izazov u izgradnji kapaciteta jest nepostojanje indikatora za prepoznavanje žrtava trgovanja ljudima u mješovitome migracijskom kontekstu. Direktna pomoć i zaštita uključuju: koordinaciju mobilnih timova, vođenje nacionalnog skloništa, pomoć i podršku u reintegraciji i podršku pri repatrijaciji. Hrvatski Crveni križ žrtvama osigurava pomoć i zaštitu (24/7) što uključuje: siguran smještaj, psihosocijalnu podršku, reguliranje boravka, pravno savjetovanje, asistenciju pri pripremi za dobrovoljni sigurni povratak, te reintegraciju. Problemi su: postojanje samo jednog skloništa za odrasle osobe - osobe oba spola smještene su u jednom skloništu, premali broj članova mobilnog tima i nejednaka zastupljenost oba roda u mobilnim timovima.
Odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić, koja je zastupala S. M. pred domaćim i Europskim sudom za ljudska prava, pojasnila je kako je S. M. (službeno identificirana žrtva trgovanja ljudima) tužila Republiku Hrvatsku Europskom sudu za ljudska prava žaleći se da je bila žrtva prisilnog seksualnog iskorištavanja kroz prostituciju, a da joj hrvatske institucije nisu pružile primjerenu zaštitu. S. M. se odlučila na postupak u Strasbourgu zbog toga što je vrlo teško doživjela odluku nacionalnih sudova. Nije joj se poklonila vjera, a okrivljenik koji je nastavio činiti slična kaznena djela, bio je oslobođen optužbi. Izgubila je vjeru u sustav i pravdu. Satisfakcija koju će dobiti od Suda za ljudska prava na nju će djelovati iscjeljujuće. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu S. M. protiv Hrvatske presudio je da Hrvatska nije provela učinkovitu istragu podnositeljičinih navoda o trgovini ljudima i iskorištavanju za prostituciju (čl. 4. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda).
Marijana Senjak, psihologinja i vanjska suradnica Centra za žene žrtve rata ROSA, govorila je ozbiljnim psihološkim posljedicama koje imaju žrtve trgovanja ljudima, posebno kad se radi o produljenoj i višekratnoj izloženosti, kao i zlouporabi u ranoj dobi, te kako je nužna nepristrana, obzirna, stručna, specijalizirana i dugotrajna pomoć i podrška žrtvama, kao i edukacija za policijske službenike, djelatnike državnog odvjetništva, državnih institucija i nevladinih udruga o potrebama žrtava.
Predstavnik Ministarstva unutarnjih poslova pojasnio je da je identifikacija žrtava pod ingerencijom tog ministarstva, da se provodi edukacija policijskih službenika i da je najveći problem identifikacija budući da se indikatori mijenjaju gotovo iz dana u dan. Naveo je i loš primjer iz prakse u slučaju evidentnog KD trgovanja ljudima (otac u oglasu prodaje dijete za iznos novca), u postupku je KD prekvalificirano u KD povrede djetetovih prava. Zaključuje kako prostora za napredak ima, ali se čine enormni napori.
U raspravi koja je uslijedila govorilo se tromosti i sporosti sustava u rješavanju problema, nedovoljnoj empatiji i povjerenju prema žrtvama, diskrepanciji između zakona i dokumenata i sudske prakse, nužnosti interdisciplinarnog pristupa problemu, postojanju predrasuda i stereotipa o pripadnicima različitih ranjivih skupina. Velik broj sudionika u raspravi ukazao je na važnost edukacije o problemu trgovanja ljudima kao i senzibilizacije čitavog društva. Navedeno je kako bi bila potrebna edukacija i za studente psihologije, ali i medicine – budući da niti svi liječnici ne znaju prepoznati kada je ozljeda posljedica kaznenog djela. Istaknuta je važnost medija u pravilnom, pažljivom i ozbiljnom izvještavanju o ovoj temi te kako je nužno uložiti više materijalnih sredstava za rješavanje ove problematike.