.png)
Zagreb - Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora organizirao je u srijedu tematsku sjednicu na kojoj se raspravljalo o položaju žena s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, a poseban naglasak stavljen je na pronalaženje rješenja za probleme s kojima se žene s invaliditetom u hrvatskome društvu susreću.
Govorilo se o njihovoj višestrukoj diskriminaciji, nemogućnosti ostvarenja ekonomske neovisnosti, preprekama pri zapošljavanju i nastavku obrazovanja, suočavanju s predrasudama, stereotipima kao i neznanjem o problematici žena s invaliditetom koje je prisutno ne samo u širem društvu nego i u stručnim krugovima, na što je posebno upozoreno.
Osim potpredsjednice Odbora Irene Petrijevčanin Vuksanović te zastupnice Ljubice Lukačić, sjednici su nazočile predstavnice organizacije Saveza osoba s invaliditetom Hrvatske - mreže žena s invaliditetom, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, državna tajnica Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Margareta Mađerić, zamjenica pučke pravobraniteljice Tena Šimonović Einwalter te predstavnice drugih mjerodavnih udruga i institucija.
Predstavnice organizacije Saveza osoba s invaliditetom Hrvatske - mreže žena s invaliditetom iznijele su primjere poteškoća s kojima se susreću u brojnim područjima života, svaka iz svoje specifične pozicije kao invalidne osobe, bilo da se radi o paraplegiji i tetraplegiji, invaliditetu nastalom uslijed mišićne distrofije, multiple skleroze, sljepoće i slabovidnosti, gluhoće ili posljedicama cerebralne paralize.
Istaknule su nedovoljnu dostupnost usluga za žene s invaliditetom koje žive u ruralnim krajevima, poput nemogućnosti daljnjega školovanja, pronalaženja posla, dostupnosti zdravstvenih usluga i usluga osobnih asistenata, a skrenule su pozornost i na suočavanje s brojnijim predrasudama nego što je to slučaj u urbanim sredinama. Žene s invaliditetom izložene su i raznim oblicima nasilja, upozoreno je, prije svega psihičkom, tjelesnom, ali i ekonomskom nasilju, a ima i slučajeva seksualnoga nasilja. Unatoč tome što je SOS telefon za žene s invaliditetom žrtve nasilja otvoren još prije jedanaest godina, samo mali postotak njih obraća se pomoć.
Predstavnice udruga posebno su se osvrnule na brojne neugodnosti s kojima se susreću u zdravstvenim institucijama, bilo da se radi o fizičkim preprekama, nedostatku sanitarnih čvorova za invalide ili nedovoljnoj educiranosti zdravstvenih djelatnika o pojedinim dijagnozama, poput onemogućavanja komunikacijskim posrednicima da s gluhim pacijentima nazoče pregledima i nerazumijevanja liječnika u pogledu reproduktivnih prava žena s invaliditetom. Požalile su se i na nedovoljnu educiranost udomiteljskih obitelji u kojima se smještaju žene s invaliditetom te upozorile na nužnost organiziranja i drugačijih oblika izvaninstitucionalnoga smještaja za takve osobe u lokalnim zajednicama.
Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak posebno je istaknula kako je potrebno provesti kvalitetnu raspravu o članku 6. UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom čija je potpisnica i Hrvatska, a prema kojemu „države stranke priznaju da su žene i djevojke s invaliditetom izložene višestrukoj diskriminaciji te će u tom smislu poduzeti mjere radi osiguranja punog i ravnopravnog uživanja svih njihovih ljudskih prava i temeljnih sloboda“ te da će isto tako poduzeti sve odgovarajuće mjere radi osiguranja punog razvoja, napretka i osnaživanja položaja žena kako bi im zajamčile korištenje i uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda navedenih u toj Konvenciji. Sudionicama sjednice obratile su se i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, državna tajnica Margareta Mađerić te zamjenica pučke pravobraniteljice Tena Šimonović Einwalter.
Zaključno, sve sudionice sastanka složile su se kako zajedničkom suradnjom predstavnika civilnoga društva, državnih institucija i lokalne zajednice treba omogućiti veću prisutnosti osoba s invaliditetom u javnome prostoru, što prije kvalitetnim zakonskim rješenjima urediti institut udomiteljskih obitelji, raditi na edukaciji profesionalaca o dijagnozama invalidnih osoba koje se mogu pojaviti kao pacijenti, klijenti itd., inicirati izradu programa kojima će se riješiti problemi osoba s invaliditetom u ruralnim sredinama te pronaći modalitete boljega financiranja udruga osoba s invaliditetom te obrazovanja osobnih asistenata.