.png)
Zagreb - Predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković održao je govor na komemorativnom skupu u povodu obilježavanja 11. srpnja - Dana sjećanja na genocid u Srebrenici, održanom u Maloj vijećnici Hrvatskog sabora.
Predsjednik Jandroković uvodno je pozdravio uzvanike i iskazao poštovanje svima koji su došli u Hrvatski sabor na obilježavanje 29. godišnjice genocida u Srebrenici. U nastavku govora je kazao: „Taj ogroman poraz ljudskosti, koji se dogodio za naših života, u ovom visokom domu komemoriramo još od 2005. godine, kada smo jednoglasno usvojili Izjavu o Srebrenici. Podsjetio bih i da smo 2009. godine u Saboru proglasili 11. srpnja Danom sjećanja na genocid u Srebrenici.
Hrvatski sabor je bio i ostaje mjestom gdje se Srebrenice sjećamo s posebnim pijetetom. Kao što je već spomenuto u prethodnim govorima, ovogodišnju obljetnicu obilježavamo u svjetlu donošenja rezolucije o genocidu u Srebrenici, koju je prije nepuna 2 mjeseca prihvatila Opća skupština Ujedinjenih naroda.
Rezolucija je svijetu jasno poručila ono čega smo već bili svjesni – da se u Srebrenici dogodio jasan i nedvojben čin genocida.
Rezolucijom je ujedno 11. srpnja proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid, a sve su države članice Ujedinjenih naroda pozvane da obilježe taj dan. Nažalost, mir u Bosni i Hercegovini i kraj rata na području bivše Jugoslavije plaćen je izrazito visokom cijenom i životima brojnih nevinih žrtava i civila.
Bešćutni zločin u Srebrenici dogodio se unatoč tome što je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda dvije godine ranije bilo proglasilo to područje Zaštićenom zonom. Bez obzira na to, u srpnju 1995. godine su pred očima međunarodne zajednice i u području koje je trebalo biti pod zaštitom UNPROFOR-a, snage bosanskih Srba i paravojne formacije u samo nekoliko dana usmrtile više od 8 tisuća ljudi. Još njih 25 tisuća je deportirano.
Time je počinjen najveći zločin od Drugog svjetskog rata u Europi. I to pred očima cijeloga svijeta. Sjećanje na tu strašnu tragediju svake godine iznova otvara stare rane, posebno za žene i majke Srebrenice. Teško je bez emocija govoriti o tim uznemirujućim slikama i prizorima koje ocrtavaju svu surovost, nečovječnost i bezumlje kojemu se ljudi, kada ih ispuni mržnja, mogu prepustiti.
Mučno je saznanje da čovjek čovjeku može s takvom lakoćom negirati pravo na život i oduzeti ga. Poražavajuće je da su postojali ljudi koji su slijedili kreatore takve zločinačke zamisli. Gnusna je i logika onih koji to ni danas ne osuđuju. Prvenstveno jer se odbijaju suočiti s vlastitom poviješću. Nas ostale pak, žrtve Srebrenice, ali i sve druge nevine žrtve u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, od Vukovara do Škabrnje, obvezuju na borbu protiv zaborava i protiv ponavljanja tamnih strana prošlosti.
One moraju ostati u našem kolektivnom sjećanju kao trajni podsjetnik kako se zlo može dogoditi svugdje i bilo kada. Moramo stoga njegovati kulturu sjećanja i poštivati sve nevine žrtve, te jasno i bez zadrške osuditi svaki zločin. To je bitan dio našeg današnjeg doprinosa zaštiti ljudskih i manjinskih prava i važan korak u izgradnji društva s više tolerancije i međusobnog uvažavanja.
Naš pijetet za žrtve i živa kultura sjećanja ključni su želimo li ispravno educirati mlađe naraštaje, kako se ovakav zločin više nikad i nigdje ne bi ponovio. Priznanje strašnih zločina i pokajanje od mnogih čekamo već tri desetljeća, pa i više. I u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Umjesto toga, svjedočimo kako ih neki pokušavaju relativizirati.
Bilo da donose vlastite rezolucije kojima žele skrenuti pozornosti s onih donesenih u UN-u, bilo da činjenice nazivaju lažima. A sve u borbi za bolju prošlost.
No, ponekad je, posebno u politici, vrlo tanka granica između patetike i patologije.
Relativiziranje zločina, u današnje vrijeme, kada po svijetu bukte novi sukobi i ratovi, mora nam biti i poziv na uzbunu. Jer takvo što vrlo lako može biti klicom novog nasilja, mržnje i budućih sukoba. Današnji nas ratovi - u Ukrajini, na Bliskom Istoku i Africi – vrlo jasno podsjećaju koliko je malo potrebno da se zlo vrati i rasplamsa.
Zato jednako snažno treba osuditi i relativizaciju srebreničke tragedije i njenu eksploataciju u sitne dnevnopolitičke svrhe.
Prije samo tjedan dana pokušalo se u parlamentu Crne Gore, na jedan perfidan način, skrenuti pozornost sa zločina počinjenih u Srebrenici. Taj manipulativni, štetni i nečasni potez onih koji su pozvani šutjeti zbog vlastitih grijeha jednako smo brzo prozreli i u Hrvatskoj i u ostatku Europske unije.
S druge strane, naše sjećanje na Srebrenicu može i mora uvijek biti isključivo iskreni pijetet i čvrsta odlučnost da se takvo što spriječi. Bilo gdje. Želim se danas prisjetiti i svih onih hrabrih ljudi koji su tijekom rata nastojali pružiti pomoć unesrećenima, koji su pružili utočište i dom za brojne izbjeglice, pa tako i za prognane Srebreničane.
U trenucima mržnje, ludila i kaosa, kada se činilo da zlo prevladava, oni su bili tračak svjetlosti koji vraća nadu u čovječnost.
Na kraju, preživjelim članovima obitelji iskazujem duboko suosjećanje i zahvalu na svemu što čine proteklih 29 godina u otkrivanju istine, u zalaganju za mir i u borbi da svi zločinci budu privedeni pred lice pravde. Isto tako, želim vjerovati da su sve srebreničke žrtve našle svoj konačni mir.
Na nama je da im trajnim sjećanjem i komemoracijama poput današnje iskazujemo dužno poštovanje. Bez imalo sumnje, Hrvatski sabor nastavit će to činiti.“.