.png)
Poštovani, dame i gospodo,
čast mi je da vas mogu pozdraviti u ime Hrvatskog sabora i izraziti izuzetno zadovoljstvo temom ovog okruglog stola.
Najprije nekoliko riječi o odnosima Republike Hrvatske i Njemačke:
Hrvatska je odnosima s Njemačkom oduvijek poklanjala posebnu pozornost. Razlozi za to su višestruki: povijesni, gospodarski, kulturni, znanstveni, a ponajviše nas vežu brojne ljudske spone.
Njemačka je Hrvatskoj do sada pomogla puno puta prijenosom svojih znanja i iskustava na brojnim područjima te podrškom i mi to u Hrvatskoj cijenimo i ne zaboravljamo.
Drugi svjetski rat je Hrvatsku i Njemačku spletom povijesnih okolnosti učinio poprištem dva najgora totalitarna režima koje je čovječanstvo ikada izmislilo - onog nacionalsocijalističkog i onog komunističkog.
Obje su države imale i specifične međunarodne uloge nakon Drugog svjetskog rata: Njemačka, tragično podijeljena na Zapadnu koja je bila dio NATO-a i komunističku Istočnu koja je bila dio Varšavskog bloka, dok je Hrvatska u okviru tadašnje komunističke Jugoslavije s jedne strane nakon 1948. godine činila svojevrsnu branu jačem ruskom utjecaju na ovom području, no istodobno je ta Jugoslavija stalno tvrdila da je potencijalno ugrožena od zapadnih država, članica NATO-a, a unutar zemlje provodila supresiju narodne slobode.
Suđenje članovima bivše jugoslavenske tajne službe UDBE Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj pokrenulo je važan i pozitivan proces suočavanja s vlastitom prošlošću kod nas u Hrvatskoj do kojeg ranije nije došlo, poglavito zbog nedostatka političke volje bivših komunističkih struktura i kriptokomunista koji se naprosto nisu željeli suočiti sa svojom mračnom prošlošću od koje se nisu distancirali, kao što su to učinili bivši komunisti u mnogo zemalja koje su nekoć bile pod komunističkom vlašću, a imali su znatan politički i ini utjecaj.
Važno je da se napokon ta tema suočavanja s komunističkom prošlošću napokon potaknula, ne zbog novih podjela a kamo li razdora u hrvatskom društvu, već naprotiv prvenstveno zbog istine zbog budućih naraštaja, kako se zlo totalitarnih režima bilo koje vrste više nikada ne bi ponovilo na ovim prostorima.
Do sada se u Hrvatskoj gotovo isključivo govorilo o zločinima koje su Drugom svjetskom ratu počinili nacisti, fašisti i ustaše. I dok su ti zločini uglavnom kažnjeni u brojnim sudskim procesima (ne ulazim u to kakvi su to u pravnom smislu procesi bili) i te je totalitarne ideologije odavno povijest jasno i nedvosmisleno osudila, žrtve komunizma koje su u desetcima tisuća pobijene nakon rata bez ikakvog suđenja samo zato što su drugačije mislili, zato što se netko htio dočepati njihove imovine, ili naprosto zato što su bili pripadnici društvenih elita, intelektualci, pripadnici građanske klase, svećenici i redovnice ... te žrtve nisu su se smjele ni spominjati.
Umjesto zaslužene kazne, zločinci su dobivali odličja, stanove i vile otete svojim žrtvama, vrhunske položaje ne samo u politici već i u upravi, gospodarstvu, sveučilištima.
Druge europske zemlje u kojima je ranije vladao komunizam odavno su provele lustraciju, dakle hrvatskim jezikom rečeno osvijetlili to mračno razdoblje svoje povijesti, što Hrvatska nije učinila. Krajnji je čas da se i u Hrvatskoj suočimo sa tim mračnim dijelom naše novije povijesti i osvijetlimo ga svjetlom istine, ne radi osvete ili bilo čega sličnog već zbog naše budućnosti koja se temelji na istini.
Većina preživjelih žrtava nacističkog, fašističkog i komunističkog režima, danas su u visokoj dobi. Stoga je ova tema zapravo otvorena takoreći u zadnji čas. Pitamo se zašto je tome tako.
U Hrvatskom saboru tek smo ove godine prvi put obilježili Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima iako je odluka o obilježavanju tog spomendana usvojena godinama ranije.
Hrvatskoj je i u ovom području života potrebno ono što se u Njemačkoj naziva „Aufarbeitung der Vergangenheit“ – kako zbog još uvijek živih žrtava samih, tako i zbog utvrđivanja povijesnih činjenica kako bi jednom zauvijek prestale manipulacije prošlošću u dnevnopolitičke svrhe koje za cijelo društvo imaju pogubne posljedice jer umjesto da rane nastale prije mnogo godina zacjeljuju, one ih produbljuju i siju klice novih mržnji.
To je osobito važno za nas u Hrvatskoj u ovom trenutku kada je Sveta Stolica odlučila proglasiti blaženog Alojzija Stepinca za sveca, što, upravo zbog opterećenja višedesetljetne komunističke propagande, još uvijek izaziva protivljenje u susjednoj Srbiji bez ikakvih objektivnih razloga ili argumenata.
Način, na koji je današnja Njemačka raščistila s grijesima svoje vlastite prošlosti, kako u nacizmu tako i u onom komunističkom dijelu, za Hrvatsku je zanimljiv i dragocjen, tim više što slučaj Perković-Mustač aktualizira važan dio zajedničke povijesti kompleksnih političkih odnosa nakon Drugog svjetskog rata i poticaj je za dobrodošlu razmjenu iskustava i znanstveno-istraživački rad povjesničara na tom području. To je posebno važno naglasiti.
Bez iskrene želje za suočavanje s vlastitom prošlošću, sa svim onim što je bilo loše ili dobro u pojedinim povijesnim razdobljima, sve deklaracije o ljudskim pravima ostaju tek mrtvo slovo na papiru.
Svim organizatorima i sudionicima okruglog stola želim u ime Hrvatskog sabora i u svoje osobno ime zahvaliti za organizaciju ove zanimljive, važne i aktualne rasprave kao i da ovaj okrugli stol uspije u svojim namjerama rasvjetljavanja tamnih strana naše zajedničke prošlosti.
Hvala na pozornosti.